KAKO RECIKLAŽA PLASTIČNOG OTPADA MOŽE DA TRANSFORMIŠE HEMIJSKU INDUSTRIJU

Ponovna upotreba plastičnog otpada može postati važan pokretač profitabilnosti za hemijske kompanije. Sadašnje kompanije sada moraju da naprave prave poteze kako bi iskoristili ovu priliku.

Ako potražnja plastike nastavi sa današnjim tempom, globalne količine plastičnog otpada bi porasle sa 260 miliona tona godišnje u 2016. na 460 miliona tona godišnje do 2030. godine, uzimajući ono što je već ozbiljan ekološki problem na potpuno novi nivo. U suočavanju s javnim protestom zbog globalnog zagađenja plastike, hemijska industrija počinje da se mobiliše po ovom pitanju. Postoje indikatori kako se rukovodstvo industrije kreće dalje od pristupa „jednom-i-odbaci“ – pod kojim je industrija plastike izrasla – i prihvatajući proširenu definiciju upravljanja proizvodima koja uključuje bavljenje plastičnim otpadom. Kao što je poznato to nije samo ono što društvo traži, već postaje uslov da industrija zadrži svoju dozvolu za rad, ali može predstavljati i važnu i profitabilnu novu poslovnu priliku.

Taj poslednji uvid se zasniva na našoj sveobuhvatnoj proceni odakle će doći globalni tokovi otpada, kako bi mogli da se recikliraju i koji ekonomski prinosi ova aktivnost može da pruži – istraživanje koje je popunilo veliku prazninu u javnoj debati. Skiciramo scenario za industriju plastike kroz koju bi se do 2030. godine 50% plastike širom sveta moglo ponovo iskoristiti ili reciklirati – što je četvorostruko povećanje u odnosu na ono što se danas postiže – a to takođe ima potencijal da stvori značajnu vrednost.

Nakon tog puta, ponovna upotreba i reciklaža plastike mogla bi da generiše profitni bazen od čak 60 milijardi dolara za sektor petrohemije i plastike, što predstavlja skoro dve trećine mogućeg rasta dobiti u tom periodu. Takođe razmatraju se nivoi podrške koji će biti potrebni u čitavom društvu, uključujući regulatore, velike korisnike plastike, kao što su kompanije koje se bave potrošačkim proizvodima i potrošači, da bi došli do ovog rezultata.

Za petrohemikalije i kompanije za proizvodnju plastike – a samim tim i hemijsku industriju, budući da proizvodnja plastike čini više od jedne trećine delatnosti industrije – to predstavlja niz pretnji i mogućnosti, a mi postavljamo vrste strateških pitanja koja će im biti potrebna i izbor koji treba napraviti.

Modeliranje virtuoznog kruga reciklaže plastike širom sveta

Neka istraživanja pokazuju da se samo 12% plastičnog otpada trenutno koristi ili reciklira. Činjenica da velika većina korišćene plastike ide u spaljivanje na deponijama, znači da su ovi materijali zauvek izgubljeni kao resurs, uprkos potencijalu plastike za ponovnu upotrebu i recikliranje. Proizvodnja plastike zahteva značajna kapitalna ulaganja. Ponovna upotreba plastike ne samo da smanjuje ove investicijske potrebe, već može doprineti smanjenju ukupnih industrijskih emisija ugljena.

Slike plastičnog otpada širom sveta doprinele su potrošačkoj reakciji koja se pretvara u regulatorne poteze za zabranu ili ograničavanje upotrebe plastike u brojnim geografskim područjima, posebno u Evropskoj uniji. Zagađenje morske plastike je moćna sila za mobilizaciju javnog mnjenja, i postoji predlog  za rešavanje tog problema. Međutim, kada se uzme u obzir mogućnost reciklaže plastičnog otpada, zagađenje morske plastike se najbolje može shvatiti kao veoma vidljiv vrh ledenog brega.

Ono što hemijska industrija – zajedno sa glavnim industrijama potrošača, industrija otpada, i društvo, u širem smislu – nedostaje, je jasna slika o putu napred, pod kojim bi se količine plastike koje se odbacuju mogle ponovo uzeti i ponovno iskoristiti.

Nedostaje i puna perspektiva odakle će doći većina otpada i koje tehnologije za oporavak i reciklažu nude najveći potencijal.

Izgradnja globalne slike

Kako različiti regioni mogu doprineti rastu stvaranja vrednosti širom sveta? Modeliranje uključuje projektovanje primene najprikladnije tehnologije u geografskim područjima gde je to potrebno i uzima u obzir da su neki još uvek u zaostatku sa shvatanjem i učenjem o ovom problemu. Scenariji takođe uključuju procenu načina na koji će sakupljanje i upravljanje otpadom moći da se poveća. Na primer, većina zemalja u razvoju ima nedostatak infrastrukture za razvrstavanje smeća u različite tokove otpada (čak i u zemljama gde sakupljači otpada od plastike spašavaju plastične materijale, količine koje se sakupljaju predstavljaju mali deo ukupnog toka otpada). Kako ove zemlje izgrađuju svoje sposobnosti za upravljanje otpadom, prvi korak će biti odvajanje plastičnog otpada od drugih otpada. Kada se to postigne, piroliza mešanog plastičnog otpada će verovatno obezbediti najefikasniji način da se preradi, dok se ne stvore mogućnosti za razdvajanje različitih plastika. U kratkoročnom i srednjoročnom periodu, tržišta u nastajanju će verovatno morati da izgrade spalionice kako bi rešila svoje sveukupne tokove otpada.

Nije iznenađujuće da projekcije za 2030. sugerišu da bi Kina predstavljala najveći potencijalni fond profita – odražavajući njegovu poziciju najvećeg svetskog tržišta za upotrebu plastike i najvećeg proizvođača otpada od plastičnih masa, kao i činjenicu da je već dugo uspostavljeno tržište za ponovnu upotrebu smola. Azija van Kine će biti sledeći najveći profitni fond, što je odraz masivnog projektovanog rasta potražnje u regionu za plastikom do 2030. godine. I u Sjedinjenim Državama i u Evropi, preusmeravanje plastičnog otpada u proizvodnju plastike putem mehaničke reciklaže ili pirolize umesto da se napusti na deponijama ili u spaljivanju, to bi moglo da stvori značajne fondove profita.